Veoma je teško pohvatati sve konce ovog slučaja, ali
on je izuzetno značajan za razumjevanje načina i mehanizama rada zemljišne
mafije. Radi se, dakle, o drugom komadu zemljišta Doma od 11.074 m2 na kome se nalazi i sama
zgrada Doma.
Nevjerovatna je drskost, bahatost i samouvjerenost
pripadnika zemljišne mafije kada identifikuju komad zemljišta koji žele da otmu
stvarnim vlasnicima. Ta drskost i samouvjerenost potiče iz rutinske uhodanosti
mehanizama koje koriste ljudi „iz sistema“ zarad sopstvene i koristi nekolicine
tajkuna.
Ako ste mislili da su falsifikovanje smrtovnice,
dodjela zemljišta Doma čovjeku koji nema nikakav dokaz da je nasljednik tog
zemljišta, poigravanje sa pravničkim, proceduralnim i formalnim zavrzlamama,
sve što su u stanju da urade, prevarili ste se.
Nije im dovoljno 8,5 dunuma, žele još. Ko je kriv
Domu što se nalazi baš tu gdje se nalazi. Na lokaciji idealnoj za izgradnju još
jedne IDEAL pumpe. I koga je briga što se na komadu zemljišta koje im je zapalo
za oko nalazi i sama zgrada Dječijeg doma.
Evo šta se planira i već uveliko
radi...
Vidjevši šta se sve dogodilo sa prethodnom parcelom,
Dom je 2012.g. podnio zahtjev PJ Uprave Banja Luka da provede rješenje iz
1971.g. o dodjeli zemljišta od 11.074 m2 nakon izgradnje. Tadašnja šefica PJ
Banja Luka Brankica Grahovac dosjetila
se da im traži klauzulu pravosnažnosti nakon 40 godina, te ih prošetala po svim
službama kupujući nekoliko mjeseci. Pošto se Dom nije dao smesti i pribavio sve
saglasnosti (od Grada, Pravobranilaštva, ZIBL-a), Brankica se naljutila i
njihov zahtjev odbila. Nisu, kaže, pribavili izjavu pok. Darinke Malinović da
se neće žaliti na to rješenje. Uobičajeno je izgleda da se mrtvi ljudi žale
nakon 30 godina od svoje smrti.
Dom se naravno žali drugostepenom organu – Upravi,
koja žalbu uvažava (zahvaljujući tome što Deurić nema uticaja na osobu koja zadužuje
ovaj predmet) i nalaže PJ Banja Luka da opravosnaži rješenje. Zastupnici Doma su se prerano obradovali,
misleći da su riješili svoj problem i podnose zahtjev za provođenje
pravosnažnog rješenja.
Ali tada na scenu stupa Capo Aleksandar Deurić. I pored
toga što je (na sastanku koji sam organizovao na zahtjev Doma i svjestan
činjenice da se u Upravi kojom rukovodim dešavaju nenormalne i nelogične
stvari) obećao da će, sazivanjem rasprave na koju će pozvati sve zainteresovane
strane u postupku, na zakonit i transpanretan način okončati ovaj slučaj, radi
sve suprotno. Zanemaruje zahtjev Doma, zakazuje raspravu, vodi sasvim drugi
postupak i predmetno zemljište upisuje na Stambeno preduzeće Banja Luka, koje
je prestalo da postoji 1992.g.
Dom se naravno opet žali Upravi. Pod pritiskom
javnosti, sada već novi menadžment Uprave uvažava žalbu. O žalbi je odlučio,
gle čuda, opet Aleksandar Deurić , ali tako da je dao upute prvostepenom organu
PJ Banja Luka, da se u ponovnom postupku odbije zahtjev Doma za ostvarivanje
bilo kakvog prava na zemljište na kome se, za njega sasvim nebitno, nalazi i sama zgrada
Doma. PJ Banja Luka donosi upravo takvo rješenje – odbijaju zahtjev Doma.
Dom se opet žali Upravi. Proces i dalje
traje...
Isti
ovaj mehanizam korišten je i u slučaju Poljoprivredne škole, uknjiženja
poslovnih prostora na Trgoprodaju Prijedor, i bogzna koliko sličnih slučajeva.
Isti je i uigrani tim. Ne boje se ničega. U konačnici ne mogu da izgube. Ili se
domognu izuzetno atraktivnog zemljišta, ili se kao „savjesni“ kupci namire iz
Budžeta, jer tuže Republiku za naknadu štete. U međuvremenu, podignu hipoteke u
milionskim iznosima na sporno zemljište. I niko im ništa ne može. Mogu da plate
i kupe po potrebi i matičara, i zemljišno-knjižnog referenta i imovinca i
vještaka geometra i sudiju i kadiju...
Mogu šta hoće u privatnoj državi Milorada Dodika, ali ne mogu dokle hoće. Kraj ovakvog neodrživog stanja se već nazire.
Нема коментара:
Постави коментар