Auto-put

Juče sam se i ja provozao novom dionicom auto-puta Doboj-Prnjavor. Moram da priznam da sam osjećao zadovoljstvo i ponos što je ovaj projekat uspješno okončan, jer sam se za njega iskreno od samog početka zalagao i u njemu aktivno učestvovao. Vozeći se nisam mogao a da ne pomislim na vrijedne i čestite radnike Geodetske uprave, koji su prvo po blatu i snijegu, a zatim po nezapamćenim vrućinama cijepali parcele, iskolčavali, obilježavali trasu, zatim rješavali imovinsko-pravne poslove. I sav taj posao odradili u rekordnom vremenu, udarnički, ne štedeći sebe. Niko njih juče nije ni pomenuo. 

Nema veze, pomenuću ih ja u završnoj riječi na sudu, kada budem govorio o tome zašto je bilo potrebno, važno i korisno za RS da tim ljudima obezbjedim uslove za nesmetan rad. Pa neka sud odluči da li je to nesavjestan rad!

Nisam mogao a da pomislim i na one koji su od početka pokušali da ovaj projekat ubiju u startu, krtice u Vladi RS koje su radile za nesuđenog koncesionara (austrijski Štrabag) i unaprijed se radovale danu kada će se ispostaviti da RS nije u roku riješila imovinsko-pravna pitanja na trasi budućeg auto-puta i naknadama koje bi u tom slučaju RS plaćala Štrabagu (a Štrabag vjerovatno njima). Sjećam se i njihovog zaprepaštenja kada sam Vladu RS obavjestio da je RUGIP prije datog roka završio svoj posao. I kako se tada ispostavilo da Štrabag nema obezbjeđena sredstva za početak izgradnje, pa je koncesioni ugovor raskinut.

Dobro se sjećam i ostalih, očigledno namjernih, propusta koji su trebali donijeti nekome ličnu korist, poput činjenice da se u ugovoru o izradi projektne dokumentacije zaboravi navesti rok do kada ista treba biti završena, pokušaja da se zarad nečijeg imanja mijenja utvrđena trasa, da se pokušaju naduvati iznosi obeštećenja za izuzetu nekretninu...još je dosta primjera takve tipične, primitivne, nagonske želje da se zarad kile mesa „zakolje vo“, da se zarad svog sitnog interesa uništi opšte dobro i da onda svi zajedno živimo tako kako živimo. U nesređenoj, nerazvijenoj, loše vođenoj i siromašnoj zemlji, iako imamo sve moguće pretpostavke za uspjeh i razvoj.

Bio sam juče i u Tešnju, maloj bosanskoj kasabi za koju je nekad Doboj bio velegrad. E pa više nije! Radujem se njihovom uspjehu, činjenici da na svakom ćošku niče novi mali ili veliki biznis. O pravom malom ekonomskom čudu u tom dijelu BiH pisali su već i renomirani strani časopisi. Samo što to u Doboju ili bilo kom drugom gradu u RS nikoga ne zanima. A trebalo bi i te kako!

Dodik i Čubrilović se juče, uz tercanje Aleksandra Vučića, ponose time što su za 10 godina napravili 36,6 km auto-puta – 3,6 km godišnje! Nek'  im je na čast! Nema bolje ni jasnije ilustracije njihove sposobnosti i efikasnosti. Naravno, za sebe su uradili mnogo, mnogo više. Ali to ćemo komentarisati kada se izvrši detaljan popis njihove privatne imovine i kada joj na sudu budu objašnjavali porijeklo!