Juče sam se i ja provozao novom dionicom auto-puta
Doboj-Prnjavor. Moram da priznam da sam osjećao zadovoljstvo i ponos što je
ovaj projekat uspješno okončan, jer sam se za njega iskreno od samog početka
zalagao i u njemu aktivno učestvovao. Vozeći se nisam mogao a da ne pomislim na
vrijedne i čestite radnike Geodetske uprave, koji su prvo po blatu i snijegu, a
zatim po nezapamćenim vrućinama cijepali parcele, iskolčavali, obilježavali
trasu, zatim rješavali imovinsko-pravne poslove. I sav taj posao odradili u
rekordnom vremenu, udarnički, ne štedeći sebe. Niko njih juče nije ni pomenuo.
Nema veze, pomenuću ih ja u završnoj riječi na sudu, kada
budem govorio o tome zašto je bilo potrebno, važno i korisno za RS da tim
ljudima obezbjedim uslove za nesmetan rad. Pa neka sud odluči da li je to
nesavjestan rad!
Nisam mogao a da pomislim i na one koji su od početka
pokušali da ovaj projekat ubiju u startu, krtice u Vladi RS koje su radile za
nesuđenog koncesionara (austrijski Štrabag) i unaprijed se radovale danu kada
će se ispostaviti da RS nije u roku riješila imovinsko-pravna pitanja na trasi
budućeg auto-puta i naknadama koje bi u tom slučaju RS plaćala Štrabagu (a
Štrabag vjerovatno njima). Sjećam se i njihovog zaprepaštenja kada sam Vladu RS
obavjestio da je RUGIP prije datog roka završio svoj posao. I kako se tada
ispostavilo da Štrabag nema obezbjeđena sredstva za početak izgradnje, pa je
koncesioni ugovor raskinut.
Dobro se sjećam i ostalih, očigledno namjernih, propusta koji
su trebali donijeti nekome ličnu korist, poput činjenice da se u ugovoru o
izradi projektne dokumentacije zaboravi navesti rok do kada ista treba biti
završena, pokušaja da se zarad nečijeg imanja mijenja utvrđena trasa, da se
pokušaju naduvati iznosi obeštećenja za izuzetu nekretninu...još je dosta
primjera takve tipične, primitivne, nagonske želje da se zarad kile mesa „zakolje
vo“, da se zarad svog sitnog interesa uništi opšte dobro i da onda svi zajedno
živimo tako kako živimo. U nesređenoj, nerazvijenoj, loše vođenoj i siromašnoj
zemlji, iako imamo sve moguće pretpostavke za uspjeh i razvoj.
Bio sam juče i u Tešnju, maloj bosanskoj kasabi za koju je
nekad Doboj bio velegrad. E pa više nije! Radujem se njihovom uspjehu, činjenici da
na svakom ćošku niče novi mali ili veliki biznis. O pravom malom ekonomskom
čudu u tom dijelu BiH pisali su već i renomirani strani časopisi. Samo što to u
Doboju ili bilo kom drugom gradu u RS nikoga ne zanima. A trebalo bi i te kako!
Dodik i Čubrilović se juče, uz tercanje Aleksandra Vučića,
ponose time što su za 10 godina napravili 36,6 km auto-puta – 3,6 km godišnje! Nek'
im je na čast! Nema bolje ni jasnije
ilustracije njihove sposobnosti i efikasnosti. Naravno, za sebe su uradili
mnogo, mnogo više. Ali to ćemo komentarisati kada se izvrši detaljan popis
njihove privatne imovine i kada joj na sudu budu objašnjavali porijeklo!
Нема коментара:
Постави коментар